Bilo je, a nije prošlo

Iako smo obojica rodom iz Sunje, tek kad sam kao student prije dvanaest godina počeo raditi u Matici hrvatskoj, upoznao sam Josipa Brlekovića, Matičina bibliotekara, arhivista, bibliografa, urednika elektroničkih izdanja brzo sam spoznao – najvećega poznavatelja Matičine povijesti. „Zemljače“, započinjao bi razgovor sa mnom u svom malenom uredu u zapadnom krilu Matičine palače, do stropa okružen knjigama, u kojem je nekad, rekao mi je, bila redakcija proljećarskog Hrvatskog tjednika, a davno prije toga kuhinja u stanu sina i supruge Augusta Šenoe, Milana i Slave, koji su tu živjeli od 1910. do 1929. Razgovarali smo o Matici, umjetnosti, knjigama. Uvijek je bio spreman na svaki upit o Matičinoj povijesti. Sve je imao u malom prstu. Sve one koji su dolazili u Maticu u potrazi za nekim dokumentom iz Matičine povijesti ili nekom starom knjigom ili časopisom – putokazi su vodili Josipu; nije samo znao gdje se što nalazi, imao je uvid u to što svaka sitnica nepregledne Matičine građe znači u kulturnom i povijesnom kontekstu Hrvatske nije samo znao gdje se što nalazi, imao je uvid u to što svaka sitnica nepregledne Matičine građe znači u kulturnom i povijesnom kontekstu Hrvatske.

Bio je kritičan, bridak, nije se libio reći da knjiga neke dokazane veličine, uglednoga sveučilišnog profesora, vrvi pogreškama. S druge strane, jako je cijenio pojedine studente koji su tada radili u Matici, a prije i poslije posla svirali na glasoviru u podrumu stare dvorane ispod njegova ureda. Dugo je s njima razgovarao o glazbi, filozofiji, književnosti. Nije znao za radno vrijeme. I kad bi već odavno pao mrak, često se moglo vidjeti svjetlo u njegovoj sobi koja gleda na Matičino dvorište.

Sati i sati u arhivima

Bio je samozatajan, nije se hvalio svojim znanjem, zbog čega je uvijek pomalo bio u sjeni. Otpočetka sam uvidio da sam upoznao pametnoga starijeg kolegu, u određenoj mjeri i mentora, no svu širinu njegove erudicije spoznao sam tek po izlasku Enciklopedije Matice hrvatske, kojoj je bio stručni suradnik. Njegove natuknice izdvajaju se izvornošću i detaljnim povijesnim pristupom, svaka je natuknica čitava studija iza koje stoje nebrojeni sati provedeni u arhivima, knjižnicama, muzejima, istraživanje zasnovano na proučavanju izvorne građe. Predana posvećenost knjizi, baštini, umjetnosti.          

Radio je što je volio. A svoje znanje velikodušno je dijelio s drugima. Svakih nekoliko dana torbe pune knjiga vraćao bi u knjižnice i donosio nove da bi ih proučio. Tadijanović, koji je dobro znao što je minuciozan urednički rad i kolika je povijesna važnost svake književne činjenice za kulturni život Hrvatske, zvao ga je Sveti Josip Radnik.

Josip Brleković ­– Matičin bibliotekar, arhivist, bibliograf, urednik elektroničkih izdanja – najveći poznavatelj Matičine povijesti / Snimila Vesna Zednik

 Josip Brleković odrastao je u Gredi Sunjskoj, u Općini Sunja, gdje je pohađao osnovnu školu. „Odmah sam prepoznao njegov glazbeni talent. Svirao je u školi trubu i brzo sam ga uputio u muzičku školu u Sisak“, kaže profesor glazbe Marijan Blagić, koji je glazbeno obrazovao generacije i generacije mladih Sunjana, a već pedeset godina orguljaš je u crkvi Marije Magdalene u Sunji. „Bio je ozbiljan, odgovoran. Zaista sam ga volio. U ratu je branio Sunju. Bio je u stožeru, zadužen za jutarnje dizanje zastave, uzoran glazbenik, trubač.“ Blagić se prisjeća i koncerta Za Sunju sa srcem, gdje su u Lisinskom u prosincu 1993. nastupili pjevački zborovi iz Sunje, limena glazba, među njima Josip svira trubu u vojnoj odori. Na koncertu je bilo više od tisuću ljudi.

Petrinjski školski dani, obrana rodne Sunje

O Josipovim školskim danima razgovarao sam s Anom Rizmaul, svojom profesoricom likovne umjetnosti u gimnaziji, koja je s Josipom u Petrinji pohađala Centar usmjerenog obrazovanja Braća Hanžek – odgojno obrazovni smjer, generacija 85'–89'. „On je putovao iz Sunje, bio je jedini kolega u razredu s 34 kolegice. Zato nas je zvao „ženska banda organizirana“. A mi smo njega zvali Joža. Njegovao je pomalo umjetnički izgled. Nosio je šiške preko ušiju, karirane košulje. Jako je puno čitao, bio je već tada intelektualac, dolazio bi do izražaja na logici, filozofiji.“ Josip se prošle godine povezao s njezinim bratom Leonom Rizmaulom, urednikom TV kalendara HRT-a, s kojim je napisao scenarij za dokumentarni film o 180 godina Matice hrvatske, premijerno prikazan 13. lipnja 2022. u zagrebačkom HNK-u pred osamsto matičara, umjetnika, kulturnjaka. Dokumentarac je poslije obišao Matičine ogranke i prikazan je na HRT-u.

Josip je 1990-ih preselio u Zagreb, gdje je studirao povijest, zatim filozofiju i starogrčki jezik i književnost. U Zagrebu je zasnovao obitelj s Vesnom Zednik, urednicom u Matici hrvatskoj i umjetničkom fotografkinjom. Studij je prekinuo da bi branio Sunju. Diplomirao je filozofiju, koja je uz glazbu i književnost bila njegova velika ljubav. S Maticom hrvatskom počeo je honorarno surađivati 1999, a zaposlenik je Središnjice od 2002. Radio je u Tajništvu za ogranke MH, a potom u nakladničkom odjelu, gdje je godinama vodio Matičinu biblioteku.

  Čuvar Matičine biblioteke

 Uredio je i dopunio Knjižnicu MH knjigama i časopisima Središnjice od Osmana iz 1844, što spada u njegove najveće pothvate. Biblioteka Matice hrvatske najljepša mi je prostorija u Palači MH. Drvene ostakljene vitrine do stropa, s visokim ljestvama, uvijek su me vraćale u prošlost. Prolaskom kroz ta vrata uronio bih u konac 19. stoljeća. Kao u filmu Woodyja Allena Ponoć u Parizu. I družio se sa Šenoom, Gajem, Drašković, Trnski, Matošem. A često je među nama bio i Josip.

Izradio je i internu bibliografiju izdanja Središnjice i ogranaka MH. Minuciozan posao, vrlo važan, a koji rijetki primjećuju. Bio je glavni urednik i pokretač edicije elektroničkih izdanja MH, kojima je od zaborava spasio stara i vrijedna Matičina izdanja. Pročitajte ih na stranicama Matice.

 Josipova prijateljica Tuga Tarle ovih je dana zapisala: „Tvoja ljubav spram prirode vodila te na duge šetnje rubovima Medvednice i stazama i klancima Sljemena. Dane i sate slobodnog vremena provodio si u prirodi uživajući u njezinoj snazi i ljepoti. U mladosti si igrao košarku, a u kasnijim godinama mnogo vozio bicikl i trčao pa si čak i maraton istrčao. Upornosti i truda nije ti nedostajalo. Volio si se okušati i u filozofskim debatama, ali rijetko i s odabranim sugovornicima. Imao si profinjen kritički nerv kojim si analizirao društvenu stvarnost i međuljudske odnose oko sebe, ali bez usijanosti i negativnih emocija. Zahvaljujući tomu, od tebe sam mnogo naučila. Bilo je stvari u kojima se nismo slagali, ali si uvijek nastojao poštovati bližnjega, ne nametati svoje viđenje problema i ne isticati sebe.“

A kako nije isticao sebe, nerijetko su drugi potpisivali njegov rad. No za ovu prigodu izdvojit ćemo samo neke od velikih projekata na kojima je radio. Verba volant scripta manent.

Uz spomenutu Enciklopediju MH iz 2015. Josip je priređivač deskriptivno-kronološke bibliografije proljećarskoga Hrvatskog tjednika na 477 stranica, s pet kazala, te gotovo 2000 bilježaka, sažetaka i komentara o sadržaju i tematici članaka. „Ovom knjigom dobili smo jednu od najvažnijih povijesnih knjiga, u kojoj je Brleković preradio i prezentirao opsežnu građu te na taj način predstavio korpus kakav se rijetko može naći“, kazao je na promociji 2003. Hrvoje Šošić. U okviru obljetnice 50 godina od Hrvatskog proljeća Josip se vratio Hrvatskom tjedniku i priredio digitalno izdanje svih brojeva učinivši ih dostupnima cjelokupnoj javnosti: (www.matica.hr/knjige/hrvatski-tjednik-1971-1372/).

Josip je kao urednik dao velik doprinos brojnim izdanjima Središnjice i ogranaka. Za drugo izdanje bogato ilustrirane Povijesti knjige Aleksandra Stipčevića (MH, 2006) napravio je izbor ilustracija te imensko i predmetno kazalo od sto stranica. Za knjigu Ogulin: povijesna i kulturna baština (izd. MH i Grad Ogulin, 2002) napravio je Bibliografiju radova o Ogulinu i okolici. Sa suprugom Vesnom priredio je izložbu i katalog na 112 stranica Shakespeare i Matica hrvatska: prijevodi djela Williama Shakespearea u izdanjima Matice hrvatske, (Ogranak MH u Križevcima, 2016. Radio je i na Matičinu izdanju Gundulićeva Osmana iz 2017).

Bio je i dragi suradnik našega Vijenca. Tijekom 2016. objavio je pet feljtona o dobrotvorima MH, pisao je o Matičinu nakladništvu, prošle godine, na samu 180. Matičinu obljetnicu 10. veljače objavio je odličan članak , Matičine podstanarske adrese. U istom je broju u svega 2500 znakova sumirao prostor i vrijeme u članku Hrvatska i svijet 1842. Prava mala škola novinarstva i sažetosti! Kad je je 2015. umro Živko Strižić, za čijeg je službovanja, Antikvarijat Matice hrvatske u Ilici postao jednim od središnjih zagrebačkih okupljališta intelektualaca, ne samo zbog sjajne ponude knjiga nego i zbog mogućnosti otvorena i nesputana razgovora o nepoćudnim političkim i povijesnim temama u doba „hrvatske šutnje“, Josip je napisao nekrolog Dragi čovjek iz Matičina antikvarijata. A bio je na neki način Strižićev nasljednik.

Sastavio je nebrojene anotacije za Matičine kataloge knjiga, izvješća za skupštine, priređivao dokumentaciju za prigodne govore, predavanja. Pregledavajući ovoga studenoga fotografije na svojem starom računalu naišao sam na sliku Josipa iz 2012. kako pečati Matičine povelje za najbolje knjige ograncima, i poslao mu je. „Hvala na memorabilijama, bogami sam se napečatio tih povelja…“ napisao mi je 14. studenoga.

Josip je prošle godine u ime MH u suradnji s Hrvatskim povijesnim muzejom priredio dvije zapažene izložbe na otvorenom: izložbu Matičine Matice o predsjednicima MH (Hrvatski povijesni muzej i Matica hrvatska, Strossmayerov trg, 16–22. X. 2022, autori izložbe Petra Braun, Josip Brleković i Ana Filep) te putujuću izložbu u nekoliko hrvatskih gradova uz 180 godina Matice hrvatske 18 ti je desetljeća tek (OSIJEK – PULA – ZADAR – ZAGREB, 15. PROSINCA 2022–15. VELJAČE; autori Josip Brleković, idejna koncepcija, Petra Braun i Ana Filep).

Zbog svega navedenog Predsjedništvo MH dodijelilo je Josipu kao prvom dobitniku 4. srpnja nagradu Zaslužnik Matice hrvatske. „Ni jedna sinteza ili bilo koja druga kronika ili povijesno izdanje u vezi s Maticom hrvatskom nije ugledalo svjetlo dana bez arhivske građe oko koje im je pomogao Josip Brleković“, kazao je u toj prigodi predsjednik MH Miro Gavran pred okupljenim Matičinim zaposlenicima i dužnosnicima. Josip je tada kratko zahvalio i rekao da je po dolasku u MH dobio zadaću da obriše prašinu s Matičinih knjiga, otkrije zaboravljenu baštinu. I sve nas pozvao da je ponovno otkrivamo i predstavljamo javnosti. „Jer Maticu nabolje opisuje sintagma: 'bilo je – a nije prošlo'“, rekao je.

A to je sve vrijeme radio Josip Brleković. Nije ponavljao uobičajene fraze o najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi, nego je otkrivao i javnosti predočavao manje poznate podatke. Posljednje dvije godine radio je na knjizi o povijesti MH od početaka do danas, koja je trebala sadržavati mnoge dosad neobjavljene likovne i dokumentarne dragocjenosti; tomu se najviše veselio, kad bi naišao na vrijedan podatak koji još nije objelodanjen i kojemu je sagledavao važnost. Tek je trebalo doći vrijeme da se i MH i hrvatsko društvo u cjelini obogate rezultatima Josipova arhivskog rada i da se sagleda vrijednost toga rada.

Ostao je njegov radni stol prepun otvorenih knjiga, bilješke koje je brižno ispisivao do zadnjega dana. Svjetlo u njegovoj sobi u Matici hrvatskoj više ne gori, ali plamen koji je čuvao ne smije se ugasiti.